Nisam znala kako ću uspjeti. Nisam znala kako ću prebroditi ono što se dogodilo. Činilo se kao nemoguće misija, ali morala sam. Nije bilo lako zaboraviti najbolju prijateljicu koja ti je umrla pred očima. Pokušavam ne razmišljati o tome, ali ne znam kako. Dogodilo se to prije samo dva mjeseca i bilo je teško. Majka je mislila da ću biti bolje ako se preselimo u novi grad, ali ja sam znala istinu. Doduše, nisam joj se suprotstavila. Mogla sam očekivati takvo nešto. Ona je to i željela i zato sam 'živjela po njezinom'.

Ne. Nije mi bilo teško ostaviti jedine dvije prijateljice koje sam imala. One su ovako i onako bile previše zaokupljene svojim stvarima, a mene su zapostavile. Nije mi bilo važno. Kao da to nisam znala. Bile su prijateljice sa mnom, samo zato što sam bila Jennina najbolja prijateljica. Znala sam da će mi u novoj školi biti još teže. Mjesec i pol dana sam u San Diegu i nisam našla ni jednog prijatelja. Ali to sam ja. Od trenutka kad je Jenna umrla, bila sam autsajderica, ali bilo mi je svejedno.

Nisam se osjećala odbačeno. Niti izbačeno iz društva. Mogu reći da mi je samoća odgovarala. Imala sam više vremena za posvetiti se svojim mislima i svojim osjećajima. I da, nedostajala mi je Jenna, ali ja je nisam mogla vratiti. Kao ni nitko drugi.
*
„K vragu, Liz! Ustani! Zakasnit ćeš u školu.“ Naglo sam se probudila pojavivši se u sjedećem položaju. Bila sam znojna i teško sam disala. Opet isto. Taj san mi je već polako išao na živce. Sanjala sam ga svaku noć i nikako mi nije izlazio iz glave. Što je bilo najbolje, uvijek bih se sjećala djelića sna i ništa više.

Pogledala sam na sat. Dvadeset do osam.

„Jebem ti! Što me nisi prije probudila?“, vičem kako bi me majka čula. Pretpostavljala sam da je stajala na stepenicama i čekala da odgovorim. Kao i uvijek.

„Pa oprosti, ali zovem te već dvadeset minuta!“ Na brzinu sam navukla neke stare traperice i majicu. Nisam imala vremena. Tako sam slušala majčine dosadne priče i trpala stvari u torbi. Uzela sam je i spustila se stepenicama ne obazirući se na majku.

Nakon deset minuta bila sam gotova. Imala sam još samo deset minuta do početka nastave što nikako nije bilo dobro. Ako ništa drugo, trebalo mi je pet minuta do škole pješice pa ću valjda stići.

Pozdravivši majku izašla sam iz kuće. Hodala sam najbrže što sam mogla. Znala sam da izgledam katastrofa, ali tu ništa nisam mogla poduzeti. I, kao što sam i znala, za pet minuta sam bila tamo. Pogled na mobitel rekao mi je da imam još tri minute do nastave. Na brzinu sam otišla do svog ormarića, ostavila torbu i uzela knjige iz engleskog. Trčeći sam ušla u razred te zauzela mjesto. Taman na vrijeme, jer profesor je odmah iza mene ušao u razred. Bacio je kratak pogled prema meni, ali ništa nije rekao. Počeo je s predavanjem.


Svi su znali da su Alisa i Liam zajedno. I svi su iz nazivali 'najljepšim parom škole'. Bit ću iskrena, nisu mi bili ništa posebno, koliko god drugi bili 'fascinirani' njima. Ljudi očito nisu imali drugog posla, nego proglašavati najbolji par škole, najljepšu djevojku i te gluposti. Nekada stvarno nisam shvaćala čemu to. A kada sam bolje razmislila, valjda ljudi nemaju pametnijeg posla. Pa, ja nisam krivac za to.

Ušla sam u kantinu s namjerom da sjednem za stol i buljim u prazno. To sam i napravila. Sjela sam za jedini prazan stol koji je, eto slučaja, bio kod katne za smeće. Nije bilo ni čudo što je jedini prazan. Moje misli bile su posvuda. Nisam ni sama znala na što mislim. Toliko toga mi je bilo na pameti da od svega toga nisam mogla odlučiti o čemu ću razmišljati. Ah, kao da sam mogla i išta drugo raditi. Ljudi su me smatrali autsajderom, samo zbog toga što sam nova... i zbog svih prizora koje sam vidjela. Po nekom 'zakonu' ljudi su me trebali žaliti. No, naravno, ovo je srednja škola i tu nitko nije brinuo za nikoga. Kao da me briga. Imala sam samu sebe, ako ništa drugo. S tim sam trebala biti zadovoljna.

„Zašto ništa ne jedeš?“ O. K., koji vrag? Otkad se meni ljudi obraćaju? Podigla sam pogled, a tamo me zatekao osmjeh djevojke smeđe kose, zelenih očiju i savršene kože. Nikada nisam mislila da će mi se itko obratiti ovdje. I nitko i nije nakon mjesec i pol. Zašto mi sada, odjednom, netko pokušava pristupiti? Ne. Ništa mi nije bilo jasno.

Djevojka je sjela za stol i odložila svoj pladanj natovaren salatom, hamburgerom i ne znam ni ja s čime sve ne. Nisam znala kako to sve može pojesti i još uvijek imati savršenu liniju. Neki ljudi su jednostavno rođeni savršeni.

„Zašto pričaš sa mnom?“ Umjesto da joj odgovorim na pitanje, postavila sam joj novo. Nisam željela odgovoriti na pitanje. Jednostavno je bilo previše čudno da netko razgovara sa mnom. Znam da sam se ljudima činila odbojnom, ali bila sam normalna osoba. Ništa više.

„Vidjela sam te da sjediš sama i sama sebi rekla 'Hej, zašto ne bih otišla vidjeti zašto sama sjedi i bulji u prazno?'“ Mislila sam da svi znaju da sam autsajder. Da svi znaju za ono što mi se dogodilo. Očito da sam bila u krivu.

„Pa, ja sam autsajder. Kako da se s ikim družim?“, upitala sam je, a ona se samo nastavila smješkati. Očito da nije ništa znala. Ali učinilo mi se da sam je vidjela u nekoj grupi učenika. Ili mi se samo učinilo?

„Ma daj! Zašto bi bila autsajder? Moraš samo naučiti kako razgovarati s ljudima. Ili im prići. Nije tako teško ako pokušaš. Usput, ja sam Allison. Ti si poznata Liz, zar ne?“, rekla je. Dakle, ipak je čula za mene. Nekoliko dana nakon što sam došla u novu školu svi su upirali prstom u mene i govorili 'To je ona. Ona je vidjela ubojstvo.' Nije bilo nimalo smiješno i bilo je nekako frustrirajuće. Sada, odjednom, jedna djevojka mi priđe. Što ju je natjeralo da promijeni mišljenje o meni? Ni sama nisam znala odgovor na to pitanje.

„Da, jesam. Što ne znači da sam poznata, ako pričaju o meni samo o onome što sam vidjela. Nije nimalo zanimljivo.“, rekla sam i pogledala kroz prozor. Sivi oblaci polako su dolazili što je značilo skori početak nevremena. Sve bolje i bolje.

„Znam da nije. I znam da nisi onakva kakvom te ljudi prikazuju. Odlučila sam ti dati priliku da te bolje upoznam. Naravno, samo ako mi dopustiš.“ Raširenih očiju pogledala sam u nju. Netko me u biti želi bolje upoznati? Do sad to nisam čula. Da bude još bolje, bila je to jedna od onih savršenih djevojaka koje 'nisu' imale ni jedne mane. Ali, sve u svemu, Allison se činila kao draga cura.

„Što te navelo na to da me želiš… bolje upoznati?“, upitala sam još uvijek ne dajući joj odgovor.

„Svatko zaslužuje svoju priliku pa tako i ti. Mislim da ne bi trebala samo tu sjediti i čekati. Potrudi se i, vjeruj mi, uspjet ćeš. Ja sam tu samo da ti pomognem.“ Njezin odgovor samo me još više iznenadio. Opet se osmjehnula kao da me pokušava oraspoložiti.

„Dobro, dat ću ti priliku. Mislim da mi stvarno možeš pomoći da shvatim tko sam i što sam.“, rečem, a ni sama nisam znala otkud te riječi. Imala sam osjećaj kao da nisu potekle od mene, već od nekog drugog. Mislim da nikada ne bih rekla takvo što. Ali sam i shvatila sam da ne žalim. Osmjehnula sam joj se. Da, pružit ću joj priliku. Koliko god mi to teško bilo.